Posljednji pozdrav Žarku Potočnjaku

U 76. godini napustio nas je prijatelj, kolega i velikan hrvatskog glumišta, Žarko Potočnjak. Mi ćemo ga pamtiti i kao suborca i dobrovoljca koji je bio uz nas kad nam je bilo najteže. Iako iznimno tužni zbog velikog gubitka, sretni smo što smo imali čast poznavati ovako velikog čovjeka.

Foto: Boris Kovacev/Cropix

Dio teksta Tatjane Pacek za 24 sata 

Kad je 1991. zapucalo, Žarko ni trenutka nije dvojio. Dobrovoljno se javio da će braniti domovinu i u ratu je bio 14 mjeseci. Neko je vrijeme  proveo s Tigrovima, a zbog akcija koje su bile prekrvave i preteške za 45-godišnjaka, zamolio je da ga prebace na neki lakši borbeni položaj.  Poslali su ga pukovniku Čebiću u Osijek, koji ga je svrstao u protuzračnu obranu 106. brigade.

– Mislio sam da je samo došao vidjeti kakva je situacija. Bio sam zapanjen kad sam čuo da je odlučio ostati i uistinu se priključiti postrojbi. Mislio sam da će otići danas, sutra, no ostao je i to dosta dugo. Iznenađujuće dugo – rekao nam je Đuro Balić, ondašnji zapovjednik zaštitnointerventnog voda zapovjedništa 106. brigade, o prvom susretu sa Žarkom.

Danas je Đuro predsjednik Nadzornog odbora udruge 106. brigade i rado govori o Žarku i 1991. Kaže kako Potočnjak nije htio sjediti u središtu postrojbe u gradu nego obilaziti sve crte, dečke na bojišnicama. Vodili su ga po svim linijama obrane Osijeka, koji je tad bio u poluokruženju.  Ni to mu, dodaje Balić, nije bilo dovoljno. Ističe da je moral ratnika jako porastao kad su u svojim redovima vidjeli Žarka.

U Osijeku je buktio rat, a na televiziji su govorili da je sve mirno. Žarko je bio ogorčen, jer gađali su grad, snajperi su pucali posvuda. Nazvao je tadašnju suprugu Asju Jovanović i rekao joj da se sve se oko njega trese, kao da je potres. A ona mu odgovorila “Ma nemoguće, sada su na televiziji rekli da je mirno”.

“Nije mirno”, ponavljao joj je i gurao slušalicu kroz prozor da čuje, a ona opet “Ali na televiziji su rekli…!” I onda više nije pričao nego joj priuštio da vidi kako izgleda taj mir u Osijeku. Rekao joj je joj da će sljedeći dan po nju doći policajka i odvesti je u Osijek. Drugog  dana, policajka je doista strpala Asju u auto, dala joj uniformu i Žarkovu pušku. Asja je spavala u stožeru 106. brigade, šetala po ‘mirnom’ Osijeku. Kad se vratila u Zagreb, rekla mu je da je imao pravo o svemu što joj je pričao.

Trebalo mu je vremena da se vrati u svakodnevni život, da stane na pozornicu, pred kamere i potisne sjećanja na rat. Po povratku u Zagreb spasili su ga tadašnji ravnatelj Gavelle Ivica Kunej i Zlatko Vitez. Upregnuli su ga radom na predstavama, morao je kreirati uloge, ali tako je, govorio je, potisnuo crne misli.

Kroz njihovu je brigadu prošlo više od 12.066 vojnika, poginulo je 197 pripadnika brigade, a 850 je bilo teže ili lakše ranjeno. Žarko im je odao počast i na proslavi 20 godina osnutka. U Osijeku je među borcima stekao vječna prijateljstva. Da je u 106. osječkoj brigadi Potočnjak bio miljenik pokazalo se kad je 1994. došao u Nuštar s ekipom filma “Vukovar se vraća kući”. Nema tko se od njegovih suboraca nije obradovao, želio se pozdraviti, zagrliti s velikanom. Nuštar je tad bio na zadnjoj crti, a Žarko opet pokazao svoju veličinu. Nije tamo došao kao glumačka zvijezda. Sa svakim je suborcem popričao, popio koju, i na kraju projekcije pljeskao Fabijanu Šovagoviću, kao da je običan gledatelj.

Nikad prije, a ni poslije, nisam čula takav pljesak kakav je Fabijan Šovagović dobio u Nuštru. Nije se pljeskalo filmu, glumcima. Od trenutka kako je ustao iz gledališta, krenuo ka pozornici, pljeskalo se samo Šovi. On je pak stajao gore 10, 15 minuta i gledao kako ga pozdravlja Slavonija. I Žarko. On je iz prvog reda pljeskao velikanu. Legendi! Najboljem! Baš je Šovo, rekao je kasnije Žarko, htio da premijera bude što bliže tad okupiranom Vukovaru. Nuštar je bio udaljen svega 200 metara od neprijateljskih linija. S nekih dijelova se i vidio grad-heroj. Žarko je nakon premijere stajao i gledao u noć. U taj mrak.

Počivao u miru Božjem.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.