PONOVNO SE OKUPILI AKTERI RATNE FOTOGRAFIJE

Tragedija ih je spojila u neraskidivo prijateljstvo

Fotografija pokazuje tragediju rata i patnje koje nanosi nedužnim civilima

U samim počecima Domovinskog rata i otvorenih napada Srbije i JNA na Hrvatsku, prije 30-ak godina, važno je bilo svijetu prikazati stvarno stanje i razmjere te agresije, a tu su iznimnu ulogu odigrali domaći mediji. Posebno su bile dojmljive fotografije s ratišta koje su obilazile svijet prikazujući golobrade mladiće u tenisicama i s oskudnim naoružanjem kako se samo hrabrošću i odlučnošću suprotstavljaju nadmoćnom neprijatelju, ali i patnje i stradanja civila koje je agresor u svom nemilosrdnom pohodu protjerivao s njihovih ognjišta, ostavljajući iza sebe samo pepeo.

Mnogo je takvih fotografija u svijet otišlo i s ratom napaćene istočne Hrvatske, a među njima i one koje su prije tri desetljeća nastajale u fotolaboratoriju Glasa Slavonije. Izdvojili smo jednu ratnu fotografiju našeg fotoreportera Gojka Mitića, nastalu 1. kolovoza 1991. godine, u riječnoj luci Nemetin, na obali rijeke Drave, tijekom iskrcavanja stotina civila s područja Aljmaša i Dalja kojima su pred najezdom neprijateljskih tenkova jedini spas i put prema sigurnom utočištu u Osijeku bili šlepovi na ušću Drave u Dunav.

Fotografija pokazuje svu tragediju rata i patnje koje nanosi nedužnim civilima, ne birajući pri tome jesu li žrtve djeca, žene ili starci, nemoćni ili bolesni. U to je vrijeme ta fotografija doprla do mnogih stranih medija diljem Europe te tako i do stanovništva europskih država, među kojima su bili i oni koji su se čak i otvoreno protivili pravu hrvatskog naroda na borbu za slobodu i samostalnost samo zato što nisu znali pravu istinu. A ova im je fotografija puna simbolike to na najbolji način predočila.

Nitko od nas tada nije znao što nas čeka, niti smo znali kako se ponašati u ratnom vihoru – kaže naš Goja, autor fotografije, dodajući da u takvim trenutcima i metežu čovjek djeluje instinktivno.

Obilježila mu život

Tako su i nastajale sve te fotografije, tek kada razvijete film i napravite fotografiju, vidite je li to ono što na najbolji način oslikava događaj s kojega ste se vratili. Čim sam vidio fotku, znao sam da je pun pogodak. Svjestan sam da mi je ona na neki način obilježila život i karijeru, no kada je “odradila” ono što je trebalo, zaintrigiralo me je da upoznam njezine protagoniste i upoznam sudbine tih ljudi – govori Mitić, gotovo tri desetljeća nakon nastanka fotografije, a simbolično baš u trenutku kada Hrvatska obilježava 29 godina od međunarodnog priznanja, 15. siječnja 1992. godine.
A tko su te osobe koje dominiraju cijelom fotografijom i na najbolji način preslikavaju ondašnju stvarnost, koja i danas u svakome tko je gleda budi pregršt emocija.

Mladi je gardist Zoran Vlaškovac, dragovoljac ZNG-a i pripadnik 106. brigade HV-a, koji je nakon samo dvadesetak dana (točnije 22. kolovoza 1991.) od nastanka ove fotografije tijekom akcije u Baranji teško ranjen u glavu, zbog čega su slijedile tri teške operacije, a onda i godine mukotrpnog i teškog liječenja i oporavka.
Dočekali smo šlep, vidio sam izbezumljene i uplašene ljude koji su spašavali goli život, a onda sam čuo jednu ženu kako pita tko će uzeti njezino dijete. Bio sam blizu i odmah sam u naručju odnio dijete do autobusa, odakle ih se dalje transportiralo na sigurno – prisjeća se Zoran, koji je nakon teškog ranjavanja i posljedica koje je zadobio morao u životu krenuti ispočetka.

Dirljiv susret

Morao sam sve učiti, micati rukama, nogama, jesti, govoriti… Bilo je teško, ali drži te obitelj, djeca i supruga daju ti volju za životom i veliki su poticaj u toj borbi. No, život ide dalje, i drago mi je da sam nakon svega toga upoznao tog momka i njegovu obitelj – iskren je Zoran.
A taj momak danas je 36-godišnji Dario Bosiljevac iz Aljmaša, čiji je život, nažalost, od rođenja vezan uz stopostotni invaliditet i nužnu dodatnu skrb.

– I danas, nakon toliko vremena, nema dana da o tome ne razmišljam. Koliko je samo malo nedostajalo da izgubimo živote. Kada mislim o tome, krenu mi i suze – kaže nam pun emocija Dario, koji dodaje da ne može riječima izraziti zahvalnost Zoranu i svim drugim ljudima koji su im pomogli u tako teškoj situaciji.
Nedugo nakon toga cijela je obitelj otišla u Njemačku, gdje je Dario operiran, a ondje je prvi put i vidio fotografiju u jednim tamošnjim novinama.
Oduvijek sam želio upoznati tog gardista Zorana, a kada smo se vratili u Hrvatsku, on je nas pronašao i upoznao sa svojom suprugom i djecom, i to je i danas neraskidivo prijateljstvo – kaže nam Dario.

Njihov se ponovni dirljivi susret prepun emocija dogodio jučer u Muzeju Slavonije, gdje je izložena i fotografija Gojka Mitića.

Mara i Jura

Druge su dvije osobe s fotografije tada 28-godišnja Mara Petrijevčanin, medicinska sestra iz Aljmaša, koja u naručju drži dvogodišnjeg sina Juru.

– Bila sam tada vrlo mlada i s dvoje male djece te brojnom obitelji. Došli smo na šlep i nismo znali kamo idemo. To je bilo vrlo traumatično iskustvo koje sam željela što prije zaboraviti, potisnuti ga negdje duboko u sebi – sjeća se Mara kako je fotografiju prvi put vidjela tek nakon nekoliko mjeseci, a dobila ju je od muževe kolegice s posla čija je kći bila u Njemačkoj.

Izvor: https://www.glas-slavonije.hr/453912/3/Tragedija-ih-je-spojila-u-neraskidivo-prijateljstvo

Tomislav Prusina, Foto: Andrea Ilakovac

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *